Bilo jednom u gradu palih anđela gdje okean susreće pijesak. Bio jedan mlad i ambiciozan okružni tužitelj koji se borio za naklonost i crne i bijele rase, balansirajući potajno između golih cvolika prve savjetnice.
Njegova žena, paranoična domaćica, isprepadana crncima, nikako se ne uklapa u sliku uspješnog muža. Radnim danima najviše mrzi kućnu pomoćnicu hispano-pozadine. Sa svojim rospijastim drugaricama svakodnevno prebire aktuelnosti političkog života u gradu palih anđela i nikako nije zadovoljna demografskim razvojem svoje mahale.
Bio jednom jedan policijac, crnac i njegova kolegica i jebaljka, mješanka Portorikanca i žene iz Gvatemale (sad znam zašto se pojam „žiteljka Gvatemale“ nikad ne pojavljuje u križaljkama i ukrštenicama). Radili su na rasvjetljavanju svih mogućih i nemogućih rasnih zločina u gradu palih anđela, a u slobodno vrijeme bi upražnjavali razmjenu tjelesnih tečnosti u misionarskoj pozi.
Bio jednom jedan južno-korejski par. Mogao je biti i kineski – u svakom od nas čuči rasista, pa i u meni te mi je nemoguće razlikovati Korejance i Kineze – vrag bi znao. Znam samo da sjeverno-korejski nije garant, jer izaći iz te zemlje kao obični građanin ni danas nije bog zna moguće. To je manje bitno. Ono što je više bitno je da je on bio umjeren, a ona žešći rasista. On je muljao poslove trgujući ljudima iz svog kraja, a ona popovala ili kako se već zove vjerski službenik u Koreji Južnoj.
Bili dva crnca. Mlada i naoružana. Imali su garant svoje razloge da mrze odlazak u školu i svakog bjelca s drugu stranu brda u gradu palih anđela. Živili su od krađe – dakle, kao i većina političara u BiH – sasvim pristojno. Poneki opljačkani bjelac. Poneki uhajdučeni auto. Sve u svemu, ima se, može se.
Bio jednom jedan režiser. Uspješan i crn, što je u (kroz film jako) rasističkom Los Anđelesu haman pa golem uspjeh. Bio je k’o Majkl Džekson koji se u današnje doba raspada k’o bivša nam domovina – sve bi dao da je bjelac. Bila mu žena u njega, nimalo sretna što joj je čovjek neodlučan u svojoj rasnosti.
Bio jedan drugi policajac. Bjelac. Ovaj nije jebavao kolegicu – crnkinju, ali jeste sve svoje crne „mušterije“ u zdrav mozak. Ali zato je njega jebavala radnica u socijalnom – crnkinja, jer policajčev otac nikako nije mogao da piški, a ona nikako da mu tako rasistički nastrojenom pomogne.
Bio jedan Perzijanac i njegova familija, za koje su svi ostali mislili da su Iračani. A i sve da su bili Iračani, opet bi ih pljačkali nebrojeno puta.
Bio jedan Meksikanac i njegova slatka kćerka zbog koje mi zamalo odličan film ne natjera suze na oči.
Bio jedan niz nepredviđenih okolnosti u kojima partner drugog policajca – bjelca, nesretnim slučajem, iz predrasude ubije jednog mladog crnca, a prije toga se zakuha s kinezima, crncima, bjelcima, hispanosima i ostalim stanovnicima grada palih anđela. Sve u svemu, gledanja vrijedan film koji je prije par godina osvojio tri Oskara uključujući i onaj za najbolji film – toplo preporučujem.
A kad izgledate film, bjelce zamijenite Bošnjacima, crnce Srbima, hispanjolce Hrvatima, Kinezi bi mogli proći kao Kinezi u današnjoj BiH, ali da budemo politički korektni i poštujemo popis iz 1991. godine – zamijenite Kineze Albancima i imate prvoklasnu priču od Neretve pa do Ukrine, i šire od Une do Drine, od Save do mora.
