Ja stvarno ne znam kako je to skontala i čime sam joj uopšte dao povoda da pomisli takvo što, ali eto, bila je skroz ubijeđena u tu svoju šemu.

Meni je to sve bilo kao trip s rajom, idemo negdje tamo u Italiju, po mogućnosti negdje na obalu ili možda u jednu od većih mahala, kako bi s liste nikad posjećenih destinacija ukinuli  jedno od poznatijih imena, Rim, Milano, Veneciju, vjerovatno bi pristao i na Đenovu ili možda Sienu, samo da guza vidi puta.

Problemi su počeli na željezničkoj stanici. Raja se natezala oko tipa prevoza, da li da idemo u kolima za spavanje, pa tako uštedimo jedno prenoćište i odmorni startamo negdje u Italiji sljedećeg jutra ili da se zadamo u putničku klasu, i cimnemo poneku limenku iz brižno pripremljene logistike, a ona me požurivala da kupimo karte jer voz stoji na peronu i ubrzo treba da krene. Vidim ja da tu nešto ne štima, vuče me za rukav, požuruje, a ovi moji taman nadomak dogovora, spavaće se kroz Austriju, a onda presjesti u neki od lokalnih vozova, platiti jeftinija karta i startati sa logistikom.

Pokušavao sam se uključiti u pregovore kojom pametnom oko izbora mezeta i potrebnih aksesoara glede usitnjavanja istog, a ona mi je mahnula povratnom kartom ispred nosa, dobacila da ona časti i krkanski me cimnula prema peronu. Čudio sam se odakle tako sitnom čeljadetu tolika snaga, i u čudu se zamalo sudario sa predzadnjim vagonom voza koji je, ispostaviće se, vozio za njen rodni kraj. Raja je ostala u nesporazumu, a ja sam se kao u snu našao u nekom lokalnom vozu koji je nekim čudom trebao prestići onaj brzi za samo par stanica i tako nam omogućiti presjedanje i ostatak puta u luksuznim kolima za spavanje – barem je to tako ona skontala. Ja nisam, Tita mi.

Ali sam pomalo počeo kontati šta ona konta. Odjednom mi je cijelo putovanje postalo jasno. Odjednom su silni pokloni dobili smisao. Samo za mene rađeni okviri za slike, kojekakve amajlije, cirkusi, karte za koncerte omiljenih rokera. Bijah naivno dijete iz ratom zahvaćene nedođije, a ona kćerka jedinica imućnijih roditelja, I sve je bilo super, osim što sam ja konto da je to naše prijateljstvo baš to, a ona kontala samo da mi to u našoj nedođiji radimo sporije od njenih Talijana, pa mi je dala vremena – jedno 2 godine – i za prvi poljubac, i za sve ostalo što nisam ni znao da treba da se desi, a haman je trebalo.

LM, dizel smješten u mojoj lobanji je kvrcno, skonto Memo. Bilo mi je jako teško reći da mi je žao, da nisam znao, da sam ja to drugačije mislio, da je sve samo jedan veliki nesporazum, da ću joj evo odmah na licu mjesta vratiti novce za preskupu povratnu kartu, i da jedva čekam da voz stane na sljedećoj stanici. OK, ovo zadnje nisam rekao, nego sam samo ustao, bez okretanja, znao sam da plače, i izašao u nekoj vukojebini za koju do tada nisam znao ni da postoji.

O osjećaju neograničenog jada koji me je zahvatio sa prvim naletom vukojebinskog vjetra bi mogao pričati danima. Barem sada, onomad mi nije bilo do priče. Posebno ne, kada su me noć prije 31.12. u nekoj vukojebini samog na peronu došla identifikovati dva lokalna policajca. Govorili su tako čudnim dijalektom da nisam razumio nijednu jebenu riječ. Oni su opet skontali da sam drogiran, da sam ilegalni imigrant, u najmanju ruku bjegunac pred austrijskim zakonima, i da kao takav pripadam u lokalnu prdekanu sa lokalnim ispičuturama i beštijetinama, njih tačno komada dva.

Ispostavilo se, međutim, da su policijaci išli zajedno u školu sa pritvorenim beštijom, a da je pjano njen dugogodišnji zagondžija. Od dvije noći koje sam u životu proveo u zatvoru, ta mi je bila mnogo veselija. Ujutro su me kao lokalnog heroja ispratili do željezničke stanice, ali kako voza nije bilo do ranog popodneva, pa nas je mahmurni Fritz (tako je pjani bilo ime) zvao na jedno piće koje se pretvorilo u više komada tako da me je na peron dopratila policijska eskorta van službe i orkestar iz kafane u kojoj smo se zapili.

U putu do Beča su mi ukrali novčanik, opuhali ono malo para što sam imao na računu i na moje ime poručili parfema i nakita u vrijednosti oko tri milje eura. Bila je to cijena onog žalosnog pogleda koji mi je probijao leđa dok sam u žurbi napuštao voz koji je trebalo da nas dopelja do Italije. U parama puno, ali sam dobro prošao.

Nova lokacija je odlična, puno više prostora nego prethodna, samo ćemo morati očistiti kompletan prostor. Akcija čišćenja je dogovorena za sljedeći vikend.

Osvježili smo i web stranicu:

www.rockamlipik.com

Po narodnom kalendaru (moj rahmetli djed je priznavao samo taj kalendar) Babine huke traju “od po devete do po desete”. Misli se na heftu u godini računajući od Božića, to bi bio otprilike 10. do 17. mart. “A ako ne oseferaju, mogu trajati i cijelu 11.” Mašala!

Za vrijeme Babinih huka, više puta se izmijeni sunce, kiša, snijeg, pa kiša i snijeg zajedno i tako po cijeli dan dok traju. Smiješno zvuči, ali dok napisah ovaj post, tri puta se smračilo kao u mezaru, i tri puta je zasijalo sunce.

Po narodnom predanju, Babine huke su dobile ime po nekoj babi, koja je nakon zime s prvim suncem potjerala ovce u planinu i sve usput govorila: do sad je bilo s Božijom pomoći, a sad može i bez njega. LM, to je vrhovnog matematičara plaho naljutilo i dok se baka popela na planinu, zapuhao vjetar, zavejao snijeg, tako da se baka i njeno nedužno stado smrzlo.

Kad smo već kod narodnih izreka i pričica, meni je puno draža ona o prvom kalendarskom danu zime.

Učili smo svi iz “poznavanja prirode i društva” da dan od prvog dana jeseni do prvog dana zime konstanto biva kraći, a da noć postaje duža, dok se ne desi ta noć 21.12. kada je noć u svome trajanju najduža. Poslije toga, po narodnoj priči, svaki dan se produži tačno za onoliko koliko horoz može s praga skočiti.

Zavidnici su mu se najprije podsmjehivali i zajebavali ga, a onda kad su vidjeli da čovjek dobro radi, krenuli da se utrpavaju i da kupe dio kolača. Eto, sad odjednom su svi zaslužni što se u našem gradu uči košarka.

Prije 6 godina je Edo je napravio sljedeći korak i uz par entuzijasta osnovao Košarkaški klub Gradina. Danas se KK Gradina Srebrenik takmiči u A2 ligi FBiH i solidna je na sredini tabele. S obzirom na finansijska sredstva koja se ulažu u klub, ovaj rezultat je daleko iznad očekivanog.

Danas čitam novine i u sportskoj rubrici nađem članak o debitovanju 15-godišnjeg Irfana Hodžića u redovima Sloboda Dite. Najmlađi senior u Slobodi ikad. Irfan je prošao mladu srebreničku školu košarke i najbolji je dokaz da smo što se košarke tiče u Srebreniku na skroz dobrom putu:

Ja sam nagovorio oca da nas preveze autom, jer smo imali hrpu pića, mesa, a ponijeli smo bili i drva, da ne moramo po strmoj šumi dangubiti tražeći drva za roštilj, tako da samo stigli među prvima, potpalili vatru i ponadali se da niko od raje neće navaliti na silno piće prije nego se nešto pojede. LM, kao i uvijek, vazda se zadesi neki sivonja koji se oždribla kako bi izjavio ljubav nekoj rumenki i onda nakon što ga ista odbije krene da se siječe tupim i oštrim noževima, a kad mu to oduzmemo, onda i komadima stakla i ostalim oštrim dijelovima.

I tog drugog ratnog Prvog maja je bilo tako. Isjekao se tip, mada meni do danas nije jasno koja je od “žena” bila u pitanju.

Kako ne bi vucarali praznu ambalažu, bacali smo je što dalje na stijenu iz koje je “iznikla” Gradina. Kad je staklo polupano, prešli smo na plastiku, a kad više nije bilo praznih flaša, prešli smo na pune. Imalo se, moglo se.

To nas je siljenje ubrzo stiglo. Putevi se “začepili” i koka-kolu, koju smo taj dan pobacali u bezobraznim količinama nismo vidjeli sljedećih godinu dana. Nebrojeno puta u tih godinu dana, kad bi se zapio brljom koja uništava zdrav razum i podstiče razvoj svih mogućih neuropsihijatrijskih bolesti uključujući i bipolarne poremećaje pomislio bi na nepristupačnu šumu punu coca-cole. Nekad bi konto da me samo prenosi loša rakija, a nekad bi se sjetio tog Prvog maja i bilo mi pravo žao.

LM, tog Prvog maja ljeta gospodnjeg 1993. spustio sam se niz asfaltirani put koji vodi od kule do grada na praznoj plastičnoj gajbi tuzlanskog pilsnera. Bilo je zabavno.

Sutradan sam se probudio u temperaturi, a bo’me sam i halucinirao i vazda me nekakve flaše progonile. Da nesreća bude veća, tog Prvog maja sam čitav dan bario nekakvu macu i prije nego sam zasjeo na praznu gajbu, pomislio sam da je stvar sređena, da se samo trebam pojaviti sutradan u kafiću gdje se svi okupljamo i to je to. Nisam se pojavio, ali jest jaran, i dok ja prizdravih, jaran mi je odvede. Ispostavilo se poslije da je cura histerična i da ima neku svoju opasnu furku, pa mi bi još i drago da se jaran zajebao umjesto mene.

Bilo jednom u gradu palih anđela gdje okean susreće pijesak. Bio jedan mlad i ambiciozan okružni tužitelj koji se borio za naklonost i crne i bijele rase, balansirajući potajno između golih cvolika prve savjetnice.

Njegova žena, paranoična domaćica, isprepadana crncima, nikako se ne uklapa u sliku uspješnog muža. Radnim danima najviše mrzi kućnu pomoćnicu hispano-pozadine. Sa svojim rospijastim drugaricama svakodnevno prebire aktuelnosti političkog života u gradu palih anđela i nikako nije zadovoljna demografskim razvojem svoje mahale.

Bio jednom jedan policijac, crnac i njegova kolegica i jebaljka, mješanka Portorikanca i žene iz Gvatemale (sad znam zašto se pojam „žiteljka Gvatemale“ nikad ne pojavljuje u križaljkama i ukrštenicama). Radili su na rasvjetljavanju svih mogućih i nemogućih rasnih zločina u gradu palih anđela, a u slobodno vrijeme bi upražnjavali razmjenu tjelesnih tečnosti u misionarskoj pozi.

Bio jednom jedan južno-korejski par. Mogao je biti i kineski – u svakom od nas čuči rasista, pa i u meni te mi je nemoguće razlikovati Korejance i Kineze – vrag bi znao. Znam samo da sjeverno-korejski nije garant, jer izaći iz te zemlje kao obični građanin ni danas nije bog zna moguće. To je manje bitno. Ono što je više bitno je da je on bio umjeren, a ona žešći rasista. On je muljao poslove trgujući ljudima iz svog kraja, a ona popovala ili kako se već zove vjerski službenik u Koreji Južnoj.

Bili dva crnca. Mlada i naoružana. Imali su garant svoje razloge da mrze odlazak u školu i svakog bjelca s drugu stranu brda u gradu palih anđela. Živili su od krađe – dakle, kao i većina političara u BiH – sasvim pristojno. Poneki opljačkani bjelac. Poneki uhajdučeni auto. Sve u svemu, ima se, može se.

Bio jednom jedan režiser. Uspješan i crn, što je u (kroz film jako) rasističkom Los Anđelesu haman pa golem uspjeh. Bio je k’o Majkl Džekson koji se u današnje doba raspada k’o bivša nam domovina – sve bi dao da je bjelac. Bila mu žena u njega, nimalo sretna što joj je čovjek neodlučan u svojoj rasnosti.

Bio jedan drugi policajac. Bjelac. Ovaj nije jebavao kolegicu – crnkinju, ali jeste sve svoje crne „mušterije“ u zdrav mozak. Ali zato je njega jebavala radnica u socijalnom – crnkinja, jer policajčev otac nikako nije mogao da piški, a ona nikako da mu tako rasistički nastrojenom pomogne.

Bio jedan Perzijanac i njegova familija, za koje su svi ostali mislili da su Iračani. A i sve da su bili Iračani, opet bi ih pljačkali nebrojeno puta.

Bio jedan Meksikanac i njegova slatka kćerka zbog koje mi zamalo odličan film ne natjera suze na oči.

Bio jedan niz nepredviđenih okolnosti u kojima partner drugog policajca – bjelca, nesretnim slučajem, iz predrasude ubije jednog mladog crnca, a prije toga se zakuha s kinezima, crncima, bjelcima, hispanosima i ostalim stanovnicima grada palih anđela. Sve u svemu, gledanja vrijedan film koji je prije par godina osvojio tri Oskara uključujući i onaj za najbolji film – toplo preporučujem.

A kad izgledate film, bjelce zamijenite Bošnjacima, crnce Srbima, hispanjolce Hrvatima, Kinezi bi mogli proći kao Kinezi u današnjoj BiH, ali da budemo politički korektni i poštujemo popis iz 1991. godine – zamijenite Kineze Albancima i imate prvoklasnu priču od Neretve pa do Ukrine, i šire od Une do Drine, od Save do mora.

Izgleda da je naš premijer Branković ovaj fazon đonirao od Austrijanaca. Sad mu se odjednom žuri da proda BH Telekom – koku koja (još uvijek) nese zlatna jaja. A zašto mu se tako žuri?

Zato što ima ogromnu rupu u budžetu. I kako čovjek koji se ne sjeća kako je kupio sopstveni stan (“..ne znam, al’ znam da je po zakonu..”) da se sjeti osnovnih principa ekonomije i da kad jednom proda zlatnu koku, zlatnih jaja više nema, nego će ih morati kupovati od komšija.

Ali šta on zna.. Da se iole razumije u svoj posao, ne bi prodajom državne imovine krpio rupe po budžetu.

I opet nije kriv on, nego narod koji mu je dozvolio da vlada. Pitam se samo šta će biti kad ne budemo imali više šta prodati, a rupe u budžetu po veličini dostignu onu u ozonskom omotaču?

Ne mogu a da se ne sjetim one Đoletove: Gedo, gluperdo, svu si zemlju proćerdo..

Jes’ da bi me glatko mogli linčovati za ovu rečenicu, ali je svjesno izgovaram: „To je dobro za sve nas u BiH“.

Kako je to dobro?
Narod bosanski je poznat po svojoj poslijeratovskoj letargičnosti, kulturno-duhovnoj anemiji, pomanjkanjem svake vrste samopoštovanja, sopstvenog stava i ostalih za život dostojan čovjeka neophodnih komponenti. Poznato je i da se narodu bosanskom do mozga dopire jedino kroz guzicu (doduše, politički korektno bi bilo reći kroz stomak, ali ne može s neba pa u rebra, negdje se ipak mora ući), pa je ovo možda jedinstvena prilika da se stanovnici FBiH (ni u RS nije ništa bolje, ali oni ovaj porez imaju već odavno) trgnu iz svog višegodišnjeg zimskog sna (po ovoj činjenici bi Dobri Bošnjani mogli ući u Ginisovu knjigu rekorda i sve svjetske enciklopedije o rijetkim živim bićima, jer još nije poznata vrsta sisara kod koje zimski san traje 15 godina) i učine nešto za svoj socijalni status.

Izbori jesu prilika za to, ali mislim da nemamo te dvije godine za gubljenje (izborna godina je iza nas i narod još nije bio „probuđen“ novim porezom), pa je socijalno buđenje jedino što narodu preostaje – naravno, ako im je još stalo do sebe samih – ako nije, priča se ovdje završava.

Dakle, kako novi porez može biti dobar ako je veći od starog. Pa evo ovako:
Do sada je na pitanje „kolika ti je plata“ svaki građanin FBiH imao asocijaciju na ono što primi u ruke, LM, neto plata. I to ga je jedino zanimalo. Primjenom ovog novog poreza, kompletan sistem se prebacuje na bruto platu, a to je ne malo veća cifra od one prvobitne. Znači, ako ste do sada primali platu od 800 KM „na ruke“, sada ćete na platnoj listi vidjeti cifru od 1400 KM.

Do sada nas je bolio đon koliko poslodavac plati na ime doprinosa, poreza, koliko za državu, koliko za turističku zajednicu kantona, koliko za nezaposlene, koliko za sve ostale obaveze. Od sada će nas boliti glava (a vjerovatno i stomak), jer će svi ti doprinosi, porezi i ostalo biti obračunati kao odbici od plate. Zaradiš 1400 KM, pa ti država skreše 600 KM, pa si ljut i ozlojeđen.

Eh na tom mjestu dolazimo do tačke ključanja. Tako ljut i ozlojeđen odeš u pekaru da kupiš hljeb i platiš državi još 17% zato što jedeš hljeb. Onda odeš u granap, jer ne može ni hljeb suh niz grlo, pa još ljući i ozlojeđeniji kupiš kilu soli, na koju opet platiš 17% poreza državi, a koji su tako pitomo nazvali PDV. Znači, već su ti uzeli 600KM mjesečno, a sad ti uzimaju i od onog što ti je ostalo dodatnih 17%, od tvog hljeba i soli daješ državi 17%. Nije dosta što si dao preko 40% od zarađene plate, sad ti valja dati još – valja nahraniti ministre, doministre, zastupnike, odbornike, vijećnike – toga nam barem ne manjka u ovoj državi.

I na tome mjestu se iskreno nadam, da će iz guzice već jednom doći u glavu, pa će se obični građanin Meho Mehić zapitati: „Jesam li ja budala ili me neko pravi budalom“ i skontati da je najmanje jedan odgovor na ovo pitanje DA. I onda će Meho Mehić od države i vlasti početi tražiti nešto zauzvrat za one silne pare koje da na ime poreza, obaveza, prihoda, rashoda, PDVa i ostalih harača. Počeće Meho da traži integracije u evro-atlanske saveze i unije, počeće da traži bezvizni režim, a ponajvažnije od svega, počeće da izlazi na ulice.

Kad-tad, Bećo, kad-tad.