Ne znam kako je to skontala, ali je skontala da idemo na vikend kod njenih roditelja, da kaže da sam ja taj njen momak iz neke tamo egzotične zemlje i da je mnogo sretna sa mnom i da se nada da će tako ostati duže vremena.
Ja stvarno ne znam kako je to skontala i čime sam joj uopšte dao povoda da pomisli takvo što, ali eto, bila je skroz ubijeđena u tu svoju šemu.
Meni je to sve bilo kao trip s rajom, idemo negdje tamo u Italiju, po mogućnosti negdje na obalu ili možda u jednu od većih mahala, kako bi s liste nikad posjećenih destinacija ukinuli jedno od poznatijih imena, Rim, Milano, Veneciju, vjerovatno bi pristao i na Đenovu ili možda Sienu, samo da guza vidi puta.
Problemi su počeli na željezničkoj stanici. Raja se natezala oko tipa prevoza, da li da idemo u kolima za spavanje, pa tako uštedimo jedno prenoćište i odmorni startamo negdje u Italiji sljedećeg jutra ili da se zadamo u putničku klasu, i cimnemo poneku limenku iz brižno pripremljene logistike, a ona me požurivala da kupimo karte jer voz stoji na peronu i ubrzo treba da krene. Vidim ja da tu nešto ne štima, vuče me za rukav, požuruje, a ovi moji taman nadomak dogovora, spavaće se kroz Austriju, a onda presjesti u neki od lokalnih vozova, platiti jeftinija karta i startati sa logistikom.
Pokušavao sam se uključiti u pregovore kojom pametnom oko izbora mezeta i potrebnih aksesoara glede usitnjavanja istog, a ona mi je mahnula povratnom kartom ispred nosa, dobacila da ona časti i krkanski me cimnula prema peronu. Čudio sam se odakle tako sitnom čeljadetu tolika snaga, i u čudu se zamalo sudario sa predzadnjim vagonom voza koji je, ispostaviće se, vozio za njen rodni kraj. Raja je ostala u nesporazumu, a ja sam se kao u snu našao u nekom lokalnom vozu koji je nekim čudom trebao prestići onaj brzi za samo par stanica i tako nam omogućiti presjedanje i ostatak puta u luksuznim kolima za spavanje – barem je to tako ona skontala. Ja nisam, Tita mi.
Ali sam pomalo počeo kontati šta ona konta. Odjednom mi je cijelo putovanje postalo jasno. Odjednom su silni pokloni dobili smisao. Samo za mene rađeni okviri za slike, kojekakve amajlije, cirkusi, karte za koncerte omiljenih rokera. Bijah naivno dijete iz ratom zahvaćene nedođije, a ona kćerka jedinica imućnijih roditelja, I sve je bilo super, osim što sam ja konto da je to naše prijateljstvo baš to, a ona kontala samo da mi to u našoj nedođiji radimo sporije od njenih Talijana, pa mi je dala vremena – jedno 2 godine – i za prvi poljubac, i za sve ostalo što nisam ni znao da treba da se desi, a haman je trebalo.
LM, dizel smješten u mojoj lobanji je kvrcno, skonto Memo. Bilo mi je jako teško reći da mi je žao, da nisam znao, da sam ja to drugačije mislio, da je sve samo jedan veliki nesporazum, da ću joj evo odmah na licu mjesta vratiti novce za preskupu povratnu kartu, i da jedva čekam da voz stane na sljedećoj stanici. OK, ovo zadnje nisam rekao, nego sam samo ustao, bez okretanja, znao sam da plače, i izašao u nekoj vukojebini za koju do tada nisam znao ni da postoji.
O osjećaju neograničenog jada koji me je zahvatio sa prvim naletom vukojebinskog vjetra bi mogao pričati danima. Barem sada, onomad mi nije bilo do priče. Posebno ne, kada su me noć prije 31.12. u nekoj vukojebini samog na peronu došla identifikovati dva lokalna policajca. Govorili su tako čudnim dijalektom da nisam razumio nijednu jebenu riječ. Oni su opet skontali da sam drogiran, da sam ilegalni imigrant, u najmanju ruku bjegunac pred austrijskim zakonima, i da kao takav pripadam u lokalnu prdekanu sa lokalnim ispičuturama i beštijetinama, njih tačno komada dva.
Ispostavilo se, međutim, da su policijaci išli zajedno u školu sa pritvorenim beštijom, a da je pjano njen dugogodišnji zagondžija. Od dvije noći koje sam u životu proveo u zatvoru, ta mi je bila mnogo veselija. Ujutro su me kao lokalnog heroja ispratili do željezničke stanice, ali kako voza nije bilo do ranog popodneva, pa nas je mahmurni Fritz (tako je pjani bilo ime) zvao na jedno piće koje se pretvorilo u više komada tako da me je na peron dopratila policijska eskorta van službe i orkestar iz kafane u kojoj smo se zapili.
U putu do Beča su mi ukrali novčanik, opuhali ono malo para što sam imao na računu i na moje ime poručili parfema i nakita u vrijednosti oko tri milje eura. Bila je to cijena onog žalosnog pogleda koji mi je probijao leđa dok sam u žurbi napuštao voz koji je trebalo da nas dopelja do Italije. U parama puno, ali sam dobro prošao.